Nedavno je pojedini analitičar u Crnoj Gori iznio netačnu izjavu kojom se iskrivljuje činjenice u vezi sa Tajvanskim pitanjem, izričito predstavljajući tajvansko područje kao „suverenu državu“. Neosnovano se tvrdi da „nije utvrđen međunarodnopravni status Tajvana“ i da se „Tajvan se ne može vratiti državi koja njime nikada nije upravljala“. Takve tvrdnje pokazuju nedostatak osnovnog istorijskog znanja i poznavanja međunarodnog prava i ne odražavaju ozbiljan i rigorozan pristup istraživačkom radu koji bi se očekivao od jednog analitičara, pune su grešaka, same sebe pobijaju i nisu vrijedne odgovora. Ambasada Narodne Republike Kine u Crnoj Gori koristi ovu priliku da u potpunosti predstavi istorijski razvoj Tajvanskog pitanja i pravnu osnovu principa jedne Kine, kako bi pokazala odgovoran pristup, te da se razjasni činjenice. 

I.Tajvan je neotuđiv dio teritorije Narodne Republike Kine i o tome je međunarodna zajednica odavno zauzela jasan stav.

Još 230. godine nove ere, u periodu Tri kraljevstva, Šen Jing, kineski pisac iz Kraljevstva Vu u svom djelu „Pomorski geografski registar “(Seaboard Geographic Gazetteer) ostavio je prvi pisani trag o Tajvanu. Nakon toga, vlada dinastije Ćing postepeno je širila administrativne institucije na Tajvanu, te je 1684. godine uspostavljena prefektura Tajvan. Japan je 1894. pokrenuo Prvi kinesko-japanski rat. Sljedeće godine, Kina je bila primorana da Japanu ustupi Tajvan i Peskadorska ostrva (Penghu ostrva). Tokom Drugog svjetskog rata, vlade Kine, Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenog Kraljevstva su 1943. objavile Kairsku deklaraciju, u kojoj su istakle da je cilj saveznika da sve teritorije koje je Japan nezakonito okupirao, uključujući sjeveroistočnu Kinu, Tajvan i Peskadorska ostrva, budu vraćene Kini. U julu 1945., Kina, SAD i Velika Britanija, su potpisale Pocdamsku deklaraciju, kojom su potvrdile da se „uslovi Kairske deklaracije moraju biti sprovedeni“. U septembru iste godine, Japan je potpisao Akt o kapitulaciji, kojim se obavezao da će „vjerodostojno sprovesti sve odredbe Pocdamske deklaracije“. U oktobru 1945, kineska vlada je zvanično proglasila „ponovno uspostavljanje suvereniteta nad Tajvanom“, a u Tajpeju je održana ceremonija primopredaje kapitulacije provincije Tajvan u Ratnoj zoni Kine. Na osnovu niza međunarodno pravno obavezujućih dokumenata, Kina je, kako u pravnom, tako i u faktičkom smislu, povratila suverenitet nad Tajvanom. Takozvani „Sporazum u San Francisku“ je nezakonit i nevažeći dokument koji su sačinile Sjedinjene Američke Države i pojedine države nakon Drugog svjetskog rata, bez učešća Narodne Republike Kine i uprkos protivljenju Sovjetskog Saveza i drugih pobjedničkih država, i zasebno su zaključile mir sa Japanom. Takav dokument je u suprotnosti sa odredbom „Deklaracije Ujedinjenih nacija“ iz 1942. godine, prema kojoj se „svaka vlada obavezuje da će sarađivati sa vladama potpisnicama ove deklaracije, te da neće zaključivati zasebno primirje ili mir sa neprijateljima“, a takođe je bilo protivno osnovnim principima Povelje Ujedinjenih nacija i međunarodnog prava. 

1. oktobra 1949. godine proglašeno je osnivanje Centralne narodne vlade Narodne Republike Kine, koja je zamijenila vladu Republike Kine i postala jedina legitimna vlada koja predstavlja cijelu Kinu, te je s punim pravom uživala i vršila suverenitet Kine, uključujući suverenitet nad Tajvanom. Tajvan nikada nije bio jedna država, nije bio u prošlosti, niti će to biti u budućnosti. Tajvan je od davnine dio Kine, Tajvansko pitanje je isključivo unutrašnje pitanje Kine. 

II. Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 2758 svečano je potvrdila princip jedne Kine.

U međunarodnom pravu, sukcesija vlade ne znači promjenu države, niti se državna teritorija mijenja usljed promjene vlade. U oktobru 1971. godine Generalna skupština Ujedinjenih nacija je ubjedljivom većinom usvojila Rezoluciju 2758, kojom je odlučeno da se Narodnoj Republici Kini vrate sva njena legitimna prava u Ujedinjenim nacijama i da se predstavnici tajvanskih vlasti odmah izbace iz Ujedinjenih nacija i svih njihovih organizacija. Na istoj sjednici na kojoj se glasalo o Rezoluciji 2758, Generalna skupština je velikom većinom glasova odbacila predloge o „dvije Kine“ i „jednoj Kini i jednom Tajvanu“. To znači da su države članice Ujedinjenih nacija, glasajući za Rezoluciju 2758, zajednički odbile prihvatanje rješenja prema kojem bi „Tajvan bio nezavisni entitet i samostalno posjedovao međunarodni status“. Drugim riječima, Kina je, kao jedna od osnivača Ujedinjenih nacija, oduvijek imala teritoriju koja uključuje Tajvan, a rezolucija je potvrdila da je Narodna Republika Kina jedini legitimni predstavnik cijele Kine. „Jedini legitimni predstavnik“ predstavlja cjelu Kinu, odnosno cjelokupnu teritoriju, uključujući Tajvan.

Pored toga, u zvaničnoj pravnoj praksi čitavog sistema Ujedinjenih nacija nakon usvajanja rezolucije, takođe je jasno potvrđeno da ne postoji nezavisan međunarodnopravni status Tajvana. Zvanično pravno mišljenje Kancelarije UN za pravna pitanja navodi da je „Tajvan provincija Kine bez statusa nezavisnog entiteta“ i da „tajvanske vlasti ne uživaju nikakav oblik statusa vlade“. Jedini naziv pod kojim se Tajvan koristi u sistemu Ujedinjenih nacija jeste „Tajvan, provincija Kine“. 

III. Rješavanje pitanja Tajvana i ostvarivanje potpunog ujedinjenja domovine je zajednička želja svih Kineza.

Kina je jedina zemlja među stalnim članicama Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija koja još nije u potpunosti ostvarila ujedinjenje domovine. Kina je uvijek posvećena mirnom razvoju odnosa između dvije strane Tajvanskog moreuza, pri čemu je mirno ujedinjenje uvijek prvi izbor. Međutim, nijedna suverena država na svijetu neće obećati da će se odreći upotrebe sile u suočavanju sa separatizmom na sopstvenoj teritoriji. Kina ne obećava da će se odreći upotrebe sile, ali to je usmjereno protiv separatističkih snaga koje zagovaraju „nezavisnost Tajvana“ i tuđih snaga koje se miješaju u ovo pitanje, a nikako protiv sugrađana na Tajvanu; cilj je odvraćanje od rata, a ne izazivanje rata. Korijen trenutnih tenzija u Tajvanskom moreuzu leži u provokacijama separatističkih snaga koje zagovaraju „nezavisnost Tajvana“ i podsticanju tih snaga od strane spoljnih sila. Ujedinjenje dvije strane Tajvanskog moreuza je unutrašnje pitanje Kine i nijedna spoljna sila nema pravo da zahtijeva od Kine da se odrekne legitimnih sredstava za odbranu svog suvereniteta. Kineska strana će i dalje sa najvećom iskrenošću i uz maksimalne napore težiti perspektivi mirnog ujedinjenja, ali apsolutno neće dozvoliti da bilo koja osoba ili bilo koja snaga odvoji Tajvan od Kine.

IV. Pridržavanje principa jedne Kine predstavlja politički temelj za odnose između Kine i Crne Gore.

Ove godine se obilježava 20. godišnjica uspostavljanja diplomatskih odnosa između Kine i Crne Gore. Prije dvije decenije kad su dvije zemlje potpisale Zajedničko saopštenje o uspostavljanju diplomatskih odnosa, kineska strana je izjavila poštovanje nezavisnosti kao i suvereniteta i teritorijalng integriteta Crne Gore. Dok je crnogorska strana istakla da priznaje da na svijetu postoji samo jedna Kina, da je Vlada Narodne Republike Kine jedina legitimna vlada koja predstavlja cijelu Kinu, da je Tajvan neotuđiv dio teritorije Kine, da se protivi bilo kojem obliku „nezavisnosti Tajvana“ i da se protivi pristupanju Tajvana bilo kojoj međunarodnoj ili regionalnoj organizaciji čije članstvo zahtijeva učešće suverenih država. Takođe se obavezala da neće uspostavljati zvanične odnose niti voditi zvanične kontakte sa Tajvanom u bilo kakvim oblicima. Od samog tog dana, dvije zemlje su uzajamno poštovale suverenitet i teritorijalni integritet druge strane, kao i pravo da samostalno bira razvojni put, postavši primjer prijateljskih odnosa i zajedničkog razvoja država različite veličine. Takođe sa zadovoljstvom primjećujemo da princip jedne Kine nije samo svečana obaveza koju je preuzela Vlada Crne Gore, već je postao i čvrst konsenzus prijateljskog i mudrog naroda Crne Gore. Takvo stanje vrijedno je da ga narodi dvije zemlje zajednički njeguju i čuvaju.

Istina govori sama za sebe, a pravda živi u srcima ljudi. Princip jedne Kine uživa podršku velike većine država i međunarodnih organizacija širom svijeta i već je postao osnovna norma međunarodnih odnosa i opšti konsenzus međunarodne zajednice. Čvrsto vjerujemo da će, sa 20. godišnjicom uspostavljanja diplomatskih odnosa kao novom početnom tačkom, odnosi između dvije zemlje, na političkoj osnovi principa jedne Kine, nastaviti da se zdravo i stabilno razvijaju, da će se tradicionalno prijateljstvo kontinuirano njegovati, međusobno razumijevanje među narodima produbljivati, razmjena i saradnja dalje unapređivati i da će još više konkretnih i opipljivih rezultata donijeti dobrobit narodima dvije zemlje.